„Ja vjerujem i kada kažem: ‘Nesretan sam veoma.’“
Ovim riječima započinje jedan od najdubljih i najosobnijih stihova Psalma 116. One su svojevrsna ispovijed čovjeka koji ne skriva vlastitu bol, ali koji usprkos toj boli – vjeruje. Nema u tome stihu glume, nema maski. Tu je čovjek – ogoljen, slomljen, ali usmjeren prema nečemu višem. Vjeruje, iako je nesretan. Vjeruje, iako ne razumije. Vjeruje, iako se čini da nema odgovora.
U današnjem svijetu, mnogi muškarci i žene hodaju upravo tom stazom. Teže ljubavi, bliskosti, suživotu i braku. Ne zato da bi slijedili neki vanjski ideal, nego zato što u njima gori duboka čežnja za pripadanjem i življenjem ljubavi. Ipak, stvarnost nerijetko ne ispunjava tu čežnju. Očekivanja se lome o zid tišine, neuspjelih odnosa, razočaranja i samoće. Ostaje osjećaj praznine, osjećaj da nešto „ne paše“ u vlastitoj nutrini. I tada, mnogi izgovaraju te iste riječi psalmista: „Nesretan sam veoma.“
No ono što iznenađuje – i ohrabruje – jest ono što prethodi toj rečenici: „Ja vjerujem.“ Psalmist ne kaže „bio sam nesretan pa sam izgubio vjeru“. On vjeruje usprkos toj nesreći. Ili bolje rečeno – u njoj. Jer vjera nije osjećaj. Nije sigurnost. Nije ni garancija da će sve ispasti kako želimo. Vjera je pouzdanje, povjerenje u Onoga koji nas poznaje bolje nego što poznajemo sebe. Vjera je svjetlo koje se ne gasi ni kad sve drugo potamni.
Liturgijski tekst koji Crkva nudi kroz ovaj psalam, poziva nas na jednu tihu, ali snažnu meditaciju: kad pogledamo u svoju nutrinu, često ćemo osjetiti nemir, frustraciju, čežnju za nečim višim, ljepšim, potpunijim. U nama postoji neutaživa žeđ za savršenom ljubavlju. Možda je upravo zato Stvoritelj i ugradio u čovjekovu dušu tu nutarnju čežnju – da nas podsjeti da ovaj svijet nije konačna stanica. Da nas „ne zarobi“ površna ljepota stvari, već da nas usmjeri prema Onome koji jedini može utažiti našu žeđ.
No upravo ta žeđ zna boljeti. Osobito kad se ne ostvaruju snovi o braku, ljubavi, zajedništvu. Tada, ako se vjera ne njeguje, lako se posumnja u sve – pa i u Božju ljubav. No psalam nas izaziva: Vjerujemo li Bogu i kad smo nesretni? Je li naša bol veća od Njegove prisutnosti? Je li tuga dokaz da nas Bog ne vidi, ili je možda prilika da se u vjeri prepustimo Njegovoj tišini?
Odgovor ne dolazi u objašnjenju patnje, nego u činu pouzdanja. Psalmist dalje nastavlja:
„Što da uzvratim Gospodinu za sva dobročinstva što mi ih učini? Uzet ću čašu spasenja i zazvat ću ime Gospodnje.“ (Ps 116,12-13)
On ne samo da vjeruje – on zahvaljuje. Priznaje nesreću, ali srce mu ostaje otvoreno. Jer zna: Bog ljubi. I ne ljubi iz navike, ni iz osjećaja dužnosti, nego iz čiste sadašnjosti. Bog je ljubav koja se događa, sada, i ovdje. Ljubav koja nije „svojstvo“, nego živi odnos, uvijek nov, uvijek iznenađujući.
Kad god se nađemo u situaciji da smo oni koji traže, a još nismo pronašli; oni koji se daju, a nije im uzvraćeno – u takvim trenutcima kao da sve oko nas govori: „Nesretan sam veoma.“ Tada nas Bog poziva: “Ja vjerujem” – i tada se može vjerovati. Jer vjera ne čeka savršene uvjete i nije rezervirana za one koji su sretni, nego za one koji, unatoč svemu, ne prestaju tražiti Lice koje ljubi.
I tada, u toj tišini dok odjekuje: „Nesretan sam veoma“ – možda se baš tada događa Ljubav – ne kao odgovor, nego kao Prisutnost.