Bio je mlad, uspješan, obrazovan. Imao je kuću koju mnogi sanjaju, automobil koji se ne kupuje na kredit, posao s titulom na vratima i bankovni račun bez crvenih brojeva. Imao je društvo, poznanstva, putovanja, slobodu da odlučuje što će sa svojim vremenom i svojim životom. Bio je netko. Naizgled.
Ipak, u trenucima kad bi se svjetla ugasila, kad bi ostao sam sa sobom, javljala se tišina koju ništa nije moglo ispuniti. Nije to bila samo dosada. Bila je to praznina. Nevidljiva, ali stvarna. Kao da nešto bitno nedostaje. Kao da unatoč svemu – nešto ključno nije na mjestu. Pokušavao je to nadglasati. Više zabave, više projekata, više ljudi. Pokušavao je ispuniti prazninu uspjehom, pohvalama, priznanjima, planovima za još više. Ipak, ono „nešto“ nije se pomaknulo. Ostajalo je netaknuto, tiho, ali postojano – kao glad koja ne prestaje čak ni kad si sit.
S vremenom je shvatio da više ne zna ni kamo ide, ni zašto se uopće kreće. Ispunjen životom s vanjske strane, a iznutra – kao kuća bez temelja. Sve je bilo njegovo, ali ništa nije pripadalo njemu. Imao je slobodu, ali ne i smjer. Imao je sve, ali nije znao što zapravo traži. A možda je to znao, samo si nije htio priznati.
Podsjeća li vas ovo na nekoga?
Baš kao i protagonist ove priče, tako je i sin iz prispodobe o milosrdnom ocu (Lukinu evanđelju (15,11-32) ) tragao za nečim što će ispuniti nutarnju prazninu. Kaže prispodoba da je sin imo sve uz oca, a opet izgleda da ipak nije bilo sve na svome mjestu…
Praznina nije samo stanje kada nešto nedostaje. Praznina je često tiha pratnja u životima onih koji su okruženi svime, a ipak nose osjećaj da im „nešto fali“. I koliko god to „nešto“ pokušavali ispuniti odnosima, sadržajima, uspjesima ili planovima – praznina ostaje. Jer ona nije rupa u kalendaru, nego čežnja u srcu, a suprotnost toj praznini nije mnoštvo. Nije ispunjeni raspored, puna kuća ili prividna sreća. Suprotnost praznini je punina života koju jedino u Bogu imamo.
Živjeti puninu ne znači živjeti sve, nego živjeti ono što je istinski, duboko i povezano s Izvorom. U toj punini čovjek ne treba savršene okolnosti, jer u sebi nosi smisao. Ne treba dokazivanje, jer zna komu pripada. Ne traži da ga netko „upotpuni“, jer već hodi ispunjen Božjom prisutnošću. Takva punina ne stječe se preko noći: ona se njeguje u tišini, rađa se u molitvi, raste kroz vjernost i svakodnevno predanje Bogu. To nije stanje bez boli ili čežnje – ali je prostor gdje i bol ima smisla, a čežnja zna zašto postoji.
Samaštvo je možda najtiši križ. Ne nosi vanjske tragove, ne izaziva pažnju, ali zna pritiskati upravo zato što se nosi u srcu. Ponekad ga ne razumiju ni drugi, a ni mi sami. U svijetu gdje se sve mjeri konstantnom povezanošću, ljubavnim statusima i stalnim interakcijama, samoća se lako zamaskira na brojne načine, ali srce se ne da zavarati, jer u njemu se krije Bog koji nešto progovara i želi da ga se čuje. On ne nudi prazne trenutke. On nudi puninu. Ne trenutni, nego vječni odnos. Ne površnu, nego temeljnu interakciju. I kad u toj punini zaživimo – tada možemo i ljubiti, i čekati, i darivati se, ne iz potrebe, nego iz preobilja.